KOLUMNA: Strpljenje i vrijeme – ratničke vrline ili mane koje nas koštaju života? Evo šta me je naučio Camino

Sjesti i pustiti da se stvari poslože same od sebe,  za mene je bila nemoguća misija. Kontrola je bila moj najbolji prijatelj sve dok  jednom nije postala neprijatelj. Za vrijeme rada u korporacijama gdje sam provela više od dvadeset i kusur godina, sve je moralo biti po špagi, otprilike kao i kod mog tate, pa tako „isprogramirana“ nisam imala poteškoća sa praćenjem plana, programa, sve odmah i sada, a ako može i jučer. Za takve izazovne poslovne situacije disciplina i kontrola su vaši najbolji saveznici. No, ono što nam nitko ne kaže niti nas upozori je da predugo bivanje u tom stanju troši našu bateriju koja, kao i sve drugo na ovome svijetu, ima rok trajanja. A kad rokovi krenu istjecati, kreće kvarenje, kao kod auta. Tad treba mijenjati ulje, zamijeniti remen, staviti nove sajle i sve to redom (kako se već zove). Ako želimo da nas to vozilo i dalje služi, promijeniti ćemo sve, bez pitanja. Auto ćemo paziti, no pazimo li sami sebe i servisiramo li se redovito ili taj dio zanemarujemo? Rekla bih ovo drugo, u najviše slučajeva. Zašto je to tako, pitala sam samu sebe nakon što su mi počeli „otkazivati“ dijelovi, i slabiti baterija?

Odgovor nisam dugo mogla pronaći dok se nije dogodio AHA moment ove godiine dok sam hodala svoj prvi Camino. Prvih cca desetak dana bila sam u modu; sve isplaniram, koliko ću hodati, gdje ću se zaustaviti, koliko ću raditi pauzu, kada ću jesti i gdje, u kojem gradu ću spavati, u koliko sati ću leći, itd.

Je l’ prepoznajete korporacijski uzorak: plan-analiza-kontrola?!

Samu sebe ulovila sam  u zaključku kako. iako sam od tamo otišla, korporacija nije otišla iz mene. I to me je frapiralo! Mislila sam da je to iza mene, da ne kontroliram stvari, da sam opuštena, mekana, strpljiva spram sebe, da si dajem vremena za slow living. Ali nope, ni blizu! Naravnoo, tako šokirana istinom koja je samo iskočila ispred meine, zarotirala sam već na Caminu  dnevno fukcioniranje za 180 stupnjeva, a nakon povratka gledam da ga svaki dan otpuštam sve više i više. ,,Sjedni i pusti” je moj novi moto koji vježbam kao abecedu.

Tolstoj je davno rekao: ,,Od svih ratnika najjača su dva: strpljenje i vrijeme!”, a ja nisam ovladala ni jednom tom vještinom jer sam i dalje živjela u starom naučenom modu.

Odnosno, nije da ja nisam imala strpljenja. O da, jesam, samo za krive stvari, situacije i ljude u svom životu. Ljude pogotovo, muškarce recimo najviše. U strahu da neke od njih ne razočaram imala sam strpljenja toliko da bi zadivila i Tolstoja. O da, i vremena sam  dala, poklonila, dijelila šakom i kapom. I što sam za to dobila? Lekcije, znanje, iskustvo i školu o recimo;  narcizmu, manipulaciji, egocentrizmu, nepoštovanju, emotivnom zlostavljanju, zanemarivanju, mogu nabrajati do sutra.

No ono što mi je to  sve zapravo donijelo su DAROVI do kojih ne bi mogla doći na nikakav drugi način. Biti strpljiva u ovakvim učenjima netko bi nazvao glupošću, no ja znam da me je ta strpljivost koštala vremena, ali i ulaganja. Ulaganja u mene, u osvještavanje mojih osobnih granica, u gradnju samopouzdanja, samopoštovanja, vjere u sebe, u znanje koje sada dijelim sa drugima, u iskustvo koje, kada pričam o njemu sa onima koji su prošli slično i traže pomoć jer se sabiru kao lego kockice, nakon što ih je netko razbacao svukud, imam autentičnost, imam istinsko proživljeno iskustvo, a ne priču iz neke literature. Nije isto, nije ni približno isto. Vjerujete li nekome kada vam priča o tome kako je imati slomljenu bedrenu kost bolno, a taj je nikad nije slomio? Vjerujete li nekome tko priča kako je dobiti prvi šamar, u namanju ruku teško i bolno, a nitko nikada na tu osobu nije digao ruku? Vjerujete li onoj koja kaže: ,,Znam, nije ti sigurno lako nakon razvoda”, a nikada u životu nije bila u dužoj ili ozbiljnijoj vezi? Vjerujete li onome tko kaže da nije lako biti siromašan a nikad nije bio u prilici da razmišlja kako će prehraniti sebe ili svoju djecu, jer ima dana kada nema ni za kruh?

Kome vjerujete i što osjećate kada slušate priču pročitanu iz knjige ili proživljenu na vlastitoj koži?

Rekla bih da bi mi Tolstoj dao 5 iz zalaganja, iz strpljenja, iako ga na ovako opisane slučajeve ne definiramo kao vrijednost, a vrijeme u tom slučaju gledamo kao izgubljeno. No kažem vam, ništa nije izgubljeno. Sve što ste prošle, trebale ste proći, kao i svatko od nas. Želim da preokrenemo, proširimo perspektivu i pogledamo stvari sa druge strane.

Ako sve što smo prošle, jer smo bile strpljive, jer smo davale vrijemena više nego što bi dala neka naša prijateljica (jer to nije njena priča, već naša, i naša vrijedi isto, mada je drugačija od njene), jer smo mislile da tako držimo kontrolu nad sobom, nad životom, jer smo imale plan, jer smo imale cilj, jer smo željele nešto što se nije ostvarilo, zar je jedino što možemo reći na to, da smo bile glupe?!

Ne, ne mogu više prihavatiti ovakvu konstatatciju! Nismo bile glupe što smo nekome vjerovale, što smo voljele ,,previše”, što smo bile tako odgajani da smo mislili kako drugačije ne može, ne ide i ne postoji. Nismo glupe što smo željele bajku i ludo vjerovale da bajka postoji. Samo još malo, samo još ovo, još ono i posložiti će se. Nismo bile glupe što smo davale šanse nekome tko do tog nije držao ni 5 posto! Nismo bile glupe, samo smo previse drugima vjerovale, a premalo sebi.

Mi za sebe uvijek možemo reći: ,,Bile smo ratnice, dale smo sve od sebe, sa svoje strane”, i kako je rekao Tolstoj, dva su najjača ratnika strpljenje i vrijeme. Iako smo možda i neku bitku izgubile, ono što smo iz njih dobile, nitko nam ne može oduzeti. A k tome, dok dišemo, nije gotovo.  Najveća promjena koja se događa je ta da smo  naučile ono što prije nismo znale: može i drugačije, i živimo drugačije.

Sada vrijeme i strpljenje imamo ponajprije za sebe, a onda za sve druge. Zato, ne krivite sebe, ne tražite sebi greške zato što ste prema nekome bile previše strpljive, previše dobre, previše povjerljive. Vi ste dale srce, a netko je to pokvareno iskoristio. Jer nije znao bolje, neka to njima bude na ispriku, ili izgovor. Kako god. Znajte samo, niste bile glupe, i nikada to za sebe nemojte misliti. Vi ste dovoljne, upravo ovakve kakve jeste sada, danas, ovdje. Budite ponosne na sebe, na svoje bitke, na svoje ulaganje, na svoje iskustvo.

Vrijedite samim time što ste ovdje, a ako to netko ne vidi, ne primjećuje, to je njihov problem. I ne zamarajte se što i takvima dajete vrijeme. Kad vam bude dosta, kad vi osjetite da je dosta, otići ćete. Kada to osjetite vi, a ne vaša mama, frendica, kolegica s posla, već VI, samo vi. Kada vam bude dosta, reće ćete doviđenja poslu, frendici, mjestu stanovanja, farjeru, mužu, ljubavniku, djeci, svima. Vi ste te koje odlučujete. Uvijek, samo Vi. Ali kada vam stvarno bude dosta. I u redu je kada je vama u redu. Sve, ali baš sve. Do tad, ako ste se prepozanle u ovim riječima, pronađite me OVDJE da na dnevnoj bazi zajedno govorimo ovoj temi. I da, dovoljne ste i savršene ste, ne zaboravite to! 

Please follow and like us: