Danijela Lončarić, zagrebačka kolumnistkinja ,,Kompasa’’: Trigeri kao saveznici

Iako riječ ,,igra” zvuči čudno, loše, krivo, možda i bolesno na neki način, nije rijetkost da nas upravo igra drži u nekom odnosu, bez obzira da li je on poslovan ili privatan.

Naši trigeri nam u tome mogu biti izvrsni saveznici. Naravno, nesvjesni.

Na primjer; nešto nas naljuti i mi eksplodiramo, no u isto vrijeme ne činimo ništa da bismo promijenili tu situaciju. Ne propitkujemo sebe o uzrocima zašto smo ,,poludjeli”, odbacujemo osobnu odgovornost za to, jer ,,drugi je kriv’’. Ne donosimo posljedično odluku o ikakvoj promjeni već ludimo, kukamo, prigovaramo ili se ušutimo i mučimo tišinom (sebe dok naoko kažnjavamo onog drugog sa kojim smo u odnosu). I baš na ovaj način ulazimo u igru.

Moje su ,,igre’’, ni ne znajući da sam u igri, trajale godinama!

Lovila sam svoj rep kao štakor u kavezu, jednim dijelom života u korporacijama gdje sam tražila potvrdu da vrijedim kroz pretjeran rad i iscrpljivanje, a dobivala burn out-e, a drugim dijelom u vezama gdje sam tražila potvrdu da vrijedim dovoljno da budem voljena i doživljavala prevare, ignoriranje, emocionalna ugnjetavanja, maltretiranja, zapostavljanja, iskorištavanja, zlostavljanja raznih vrsta, a sve jer sam previše voljela. Voljela druge, ali ne i sebe.

Dakle, sve sam radila krivo, jer su mi definicije o tome što je to ljubav davno bile pogrešno programirane u tijelo, srce, um.

Kako zdrava ljubav izgleda učim posljednjih godina, sama sa sobom, upoznajući sebe po prvi put. Trigeri su mi sada saveznici za pomoć, za zahvalnost da spoznam bolje, brze, lakše, a ne više za skrivenu korist iz igre (za koje nisam ni znala da sam u njima).

Tako se lako poskliznemo, a tako je teško izaći van. Prvi korak je priznavanje da smo se poskliznule. Bez toga se ne može naprijed.  

Please follow and like us: